SLOBODNA DALMACIJA (04.02.2012.) Jakša Miličić kod Mosora: Mediteran je trajni interes Hrvatske

04.02.2012. | 15:12

Ugledni splitski znanstvenik, bivši uspješni gradonačelnik Splita, prof. dr., o značaju mediterana za Hrvatsku

Jakša Miličić kod Mosora: Mediteran je trajni interes Hrvatske

Jakša Miličić

Onda, šjor Jakša,  kako se osjećate kao Europljanin? Mislim, kako se osjećate otkad je Hrvatska kazala DA ulasku u Europsku uniju?

- Zabavljam se nekim izjavama naših političara jednako kao i prije referenduma. Iščuđavaju se što je izlazak građana na referendum bio malen. Mene to nimalo ne čudi. Zar narodu koji je dosta nervozan zbog neispunjenih obećanja i koji sve manje vjeruje političarima nije ugodnije provesti hladnu zimsku nedjelju u domu, nego izlaziti na referendum, za koji se više-manje znalo da prolazi...

Zato je meni ovakav odaziv građana posve jasan. Jednu izjavu nekog našeg političara, ne znam mu ni ime ni prezime, ne znam pripada li lijevoj ili desnoj, prednjoj ili stražnjoj, gornjoj ili donjoj političkoj opciji, posebno sam zapamtio. Taj gospodin je kazao, citiram ga: Hrvatska se vraća kući!!!!

Vraća se kući!? Gdje, u Austro-Ugarsku?

- Uvaženi gospodin političar zasigurno nije mislio ni na Titovu Jugoslaviju, ni na Kraljevinu Jugoslaviju, ni na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego je jamačno mislio na Austro-Ugarsku. Mi i Mađari ušli smo tamo dobre volje, povijest je pokazala da je u moćnoj carevini Mađarima bilo bolje nego nama.

Zato ne bih htio da nam se iskustvo iz Austro-Ugarske ponovi i u Europskoj uniji. Nisam povjesničar i ne želim govoriti o onome gdje nisam “skroz doma”, ali je očito da je Austriji više pomogla Hrvatska nego Hrvatskoj Austrija...

Zapostavljene dalmatinske luke

... Sigurno mislite na to da je prije ulaska Hrvatske u Austro-Ugarsku Austrija bila moćna carevina - bez mora!

- Da, baš to! U vrijeme Austro-Ugarske na našoj obali Jadrana Beč je razvijao Trst i Pulu, što je rezultiralo snažnim razvojem ovih luka, ali i razvojem željezničkih i cestovnih linija. Pešta je to isto radila u odnosu na Rijeku. Austro-Ugarska je uzanim kolosijekom spojila Posavinu na Sarajevo i Ploče, ali i Dubrovnik i Boku kotorsku.

Ova penetracija na obalu više je bila u službi ratne flote, nego nekog osmišljenoga privrednog razvoja. Jer carevina je imala moćnu ratnu flotu u ipak zatvorenome moru i trebala je luke kao sigurni zaklon, Boku, Šibenik, Pulu. Jadran je ipak bio malo more za ambicije carevine. Uzgred rečeno, upravo zahvaljujući tim činjenicama, plovidba duž naše obale bila je i ostala izuzetno regulirana.

U vrijeme Kraljevine SHS jedine luke u službi uvoza-izvoza bile su splitska i šibenska. Rijeka i Zadar imali su žalosnu sudbinu, bile su okupirane od Italije. Ploče su bile u nastajanju, a Bar je bio daleki san. Dubrovnik s uskotračnom željezničkom prugom bio je tek trgovačka periferija. Međutim, radi Splita i Šibenika izgrađena je 1926. godine lička željeznička pruga, te 1948. godine Unska pruga.

Hoće li Europska unija razvijati hrvatske luke?

- Ja to ne znam. Ali mene brine što Hrvatska zbog Rijeke i Ploča zapostavlja dalmatinske luke. U zadarsku luku je investirano 350 milijuna eura. O.K., nemam ništa protiv, ali - za koju proizvodnju!? Šibenska luka je gotovo umrla. Službena politika Hrvatske objavila je da službeno stoji iza riječke luke. Bit će na Krku. Uz fantastičnu povezanost s Podunavljem preko Zagreba.

Rijeka je uvijek bila mađarska slabost, jednako kao što je Trst bio austrijska slabost. A čija je slabost Split? Sjeverna luka u Splitu je ne tako davno vrvjela od brodova, posla, ona je danas luka mrtvih vezova i skladište otpada. Dižem obje ruke za to da Rijeka postane velika europska luka, jednako kao i luka Ploče, koju podupire službena hrvatska politika.

Ali, što ćemo s onih 500 kilometara jadranske obale između Rijeke i Ploča? Tih 500 kilometara nigdje se ne spominje u službenim hrvatskim programima, projektima. Ako nas to ne zanima, dajmo to blago Nijemcima u koncesiju, na recimo 99 godina, pa ćete vidjeti koji će se boom dogoditi.

Profesore, uzrujali ste se!

- Da, bijesan sam. Dalmacija je ostala, ajde da malo karikiram, bez “morske perspektive”. Gospodo političari, podržavam ideje za razvoj Rijeke i Ploča, ali šta ćemo sa Splitom, Šibenikom, Zadrom? I bez njihove prave komunikacijske veze s unutrašnjosti. Donijeli ste odluke o Rijeci i Pločama, izvolite donijeti odluku što s Dalmacijom!

Republika Hrvatska je, posebno zadnjih dvadesetak godina, uložila velike financijske napore u izgradnju suvremenih cestovnih prometnica, posebno u izgradnju autocesta. Izuzetno su naglašene dvije longitudinale, od zapadne granice preko Zagreba na istok - panonska longitudinala u dužini od oko 400 km, te jadranska longitudinala od zapadne granice Hrvatske, preko Rijeke, Žute Lokve na Ploče i Dubrovnik.

Ove dvije longitudinale traže i očekuju poprečne spojeve cestama razine “brze ceste” od četiri vozne trake. Realiziran je samo spoj Bosiljevo - Žuta Lokva u dužini od cca 70 kilometara! Imperativna potreba je u poprečnim cestovnim vezama, ali preko teritorija Bosne i Hercegovine. To je proces koji će trajati, ali ga treba otvoriti. To je stvar državne politike.

Bitna povezanost s BiH

A ja mislio da su nakon izgradnje Dalmatine svi cestovni problemi Hrvatske riješeni...

- Znajte da niste jedini. Misle tako i oni koji su u cijeloj toj stvari “unutra”. Ali, nije tako. U bivšoj Jugoslaviji demonstrirala se politika povezivanja i prometnog uvezivanja longitudinalnog karaktera, ali i politika razvoja poprečnih prometnih tokova. Nastaje tako izuzetno značajna cesta od Ljubljane preko Zagreba i Beograda do Skoplja, ali i Jadranska turistička cesta od zapadnih granica države do Skoplja.

Treba naglasiti i željezničku vezu od zapadne granice na istok i jug. U tom vremenu razvijaju se luke Kopar, Rijeka, Ploče i Bar sa snažnim cestovnim i željezničkim vezama na odgovarajuće republičke centre. Te poprečne veze su bile nužne, ali one su bile istovremeno i izraz politike koja je snažno jačala procese decentralizacije. Bitno je, međutim, da su tom politikom gradovi i luke Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik ostali Bogu iza leđa.

Svi ovi gradovi i luke su u istoj republici i oni su breme, polazeći od aktualne politike, bez šanse da se u nekom sagledivom vremenu samostalno snažnije razviju. A treba znati i uzeti kao činjenicu da su ti gradovi gradovi samo dotle dok imaju razvijenu luku. Ili bolje, bit će gradovi koji će svoj razvoj i značaj zahvaljivati položaju i značaju luke, ali luke koja je istinska točka refrakcije, što znači da je ona specifična točka na prometnom toku između kontinentalnih i prekomorskih dijelova svijeta.

Nemojte mi se smijati: nema luka bez komunikacija s njihovim zaleđem!

- To je to! Ti gradovi i luke pritisnuti su ili blokirani prirodnim i političkim barijerama. Od Austro-Ugarske do ovamo nikad nije bilo političkih prepreka u komunikaciji s prirodnim zaleđem. A ta činjenica danas dodatno otežava kretanje i čini ih, za sadašnje stanje stvari, nerješivim. Ali dokle, i zašto?
Za područje srednjeg Jadrana, od Zadra do Dubrovnika jednostavno se mora naći puta i načina da naše luke postanu luke koje će shvatiti i promovirati i privredne interese bosanskohercegovačke privrede.

Njima treba izlaz na more, znači preko naših luka, ali i svijetu treba kontakt s bosanskohercegovačkim potencijalima, opet preko naših luka. Srednjoeuropski promet progutat će Rijeka i Ploče. Nama drugima ostaje područje od mora do Posavine i dalje u Podunavlje. A to nije malo. To je dovoljno za sve. Ali kako? Ovo je posebno zanimljivo i u procesu uključivanja svih ovih područja u sastav Europske unije! Tada se sve temeljito mijenja, pa zašto tome ne ići u susret?!

Dalmatinsko zaleđe je, po logici uzajamnosti privrednih interesa, čitavo područje Bosne i Hercegovine. Ali, važi i obratno, jer je Dalmacija istovremeno praktično najvažniji mogući bosanskohercegovački izlaz u svijet. Uzajamnost tih mogućih tokova, gospodarskih i kulturnih interesa, jedva da je potrebno dokazivati. Kako se otvarati, fizički i mentalno otvarati? Jer bez te uzajamnosti našim lukama nema pravog prosperiteta, prosperiteta koji će biti zasnivan na konkretnim privrednim tokovima. Konačno, kako se otvoriti, posebno u viziji europske perspektive?

Nudite li vi neko konkretno rješenje?

- Osnovno u toj politici je projektirati i izgraditi prometnice. I to primarno cestovne prometnice na razini “brze ceste” od četiri vozne trake!. Ključno je izgraditi cestovne prodore od Knina na Zadar, Šibenik i Split. Ali i od Knina na Bihać, te Sisak. Knin je jedna od dvije ključne točke za vezu Bosne s Dalmacijom. Druga važna točka je zona Livno - Kupres. Treba izgraditi cestu na Livno, Banja Luku i Posavinu, te od Livna na Bugojno, Travnik do Lašve, odnosno Zenice.

Time se stvara moćni cestovni lijevak koji iz BiH vodi na dalmatinske luke. Time će se definitivno osnažiti postojeće poslovne zone u zaleđu ovih gradova, ali će se razviti i mnoge nove. Putem obale i luka privreda će početi pulsirati sinhrono. Sve će ovo biti posebno potencirano kad se u jednom totalu izgradi jadransko-jonska autocesta, ali i jadranska željeznica. Međutim, neposredno treba aktivirati Unsku prugu. Ona postoji, ali je zatvorena!? Zašto? Problem i važnost efikasne cestovne povezanosti Dalmacije i Bosne i Hercegovine je biti ili ne biti.

Program onoga što se mora početi organizirano i promišljeno događati, kao dio suvislo definirane politike, stvar je rasprave, dogovora i odluka onih faktora na koje se ovo primarno odnosi. To su u okviru RH županije: Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska, ali i odgovarajući kantoni BiH, te republičke razine obiju država. Drži se da bi ovakvi stavovi dobili i punu podršku EU politike, jer vode energičnijoj politici smirivanja suprotnosti na ovim geografskim područjima.

Ajmo se iz BiH i dalmatinskih luka maknuti “malo dublje” u Mediteran. Dopredsjednik ste EMEF-a, Euromediteranskog foruma sa sjedištem u Splitu...

- Mi smo nevladina udruga kojoj je na čelu doktor Tonči Tadić, mi radimo nečiji drugi posao, ali kako “taj netko” to ne radi, tu smo mi. Mi kao država nemamo gotovo nigdje registrirano Sredozemlje kao područje na kojemu Hrvatska ima svoje interese. Na području od zapadnoga dijela sjeverne, mediteranske obale Afrike do Turske i Dardanela živi oko 400 milijuna ljudi, 20 posto manje nego u EU-u, ali naš ukupni bilans, naš izvoz vrijedi 3,8 posto od našeg izvoza.

Katastrofa. Totalna odsutnost interesa za jednim područjem koje se naglo razvija. Turska, čak i Egipat, unatoč burnoj godini, Alžir... Vrlo potentne zemlje, a ne tako davno, u vrijeme bivše Jugoslavije tamo smo bili odlično plasirani. Pogotovo naša splitska građevinska operativa, koja je tamo davala golem kvantum građevinskih usluga. Danas nas tamo jedva ima.

Je li to posao Vlade, Ministarstva vanjske trgovine...

- Sad ste me nasmijali. Mi nemamo Ministarstvo vanjske trgovine. Ne znam tko promiče našu vanjsku trgovinu. Možda Hrvatska gospodarska komora!? Nisam baš siguran da to čini uspješno. Sve u svemu, Hrvatska mora prema Mediteranu imati aktivniju i puno pametniju politiku. Mi smo srednjoeuropska, ali i mediteranska zemlja.

Da smo srednjoeuropska, to stalno ističemo, a da smo država na Mediteranu, sjetimo se samo ljeti kad treba, oprostite na izrazu, guzicu smočit u more za rashladit se. Bio sam predsjednik Skupštine općine Split, znam da je Split 30 posto dobiti ostvarivao u građevinarstvu. Od toga je značajan dio ostvaren baš u mediteranskim afričkim državama. Francuska, Španjolska, Italija “pucaju” na izvoz u zemlje mediteranske Afrike, a nas to ne zanima. Zašto?

Mediteran je vrlo bitan za Hrvatsku. Svi relevantni hrvatski politički faktori moraju znati da je naš trajni interes Mediteran. Velika nam je želja u sklopu Splitskog sveučilišta otvoriti Centar za Mediteran ili, još bolje, Institut za Mediteran koji će biti ferata koja će vući Hrvatsku na putu prema njenoj prirodnoj sredini - Mediteranu!

milorad bibić
snimio: ante čizmić / cropix

Sjećanje na Jugoplastiku

Uz splitske “žute” vezan sam desetljećima, bio sam i predsjednik splitskoga sportskog ponosa, Košarkaškog kluba Jugoplastika. Posebno mi je u srcu generacija “žutih” iz 1971. godine koja je, pod stručnim vodstvom Branka Radovića, donijela u Split prvi, povijesni naslov prvaka bivše Jugoslavije. Rato Tvrdić, Petar Skansi, Damir Šolman, Zdenko Prug, Mihajlo Manović, Lovre Tvrdić, Zoran Grašo...

I veliki predsjednik Ivo Gudić. Predsjednik posve atipičan od dotadašnjih predsjednika, predsjednik menadžer. Presudan je bio i brak s privrednim gigantom, kombinatom Jugoplastika. Splitska košarka danas? Tužan sam i žalostan kad vidim da je dotakla dno