16
17
18
19
2
20
21
1
10
11
12
13
14
15
3
4
5
6
7
8
9

Glas koncila (01.09.2013.): Hrvatska treba postati »europski most«

Intervju

Vlado Čutura

Dr. Tonči Tadić, predsjednik Euromediteranskog foruma

 | Foto: GK/B. Čović

Foto: GK/B. Čović

 

Republika Hrvatska je u EU-u. Unatoč tome, gospodarstvo je u padu, radna mjesta se zatvaraju, sve je više nezaposlenih, svakim danom izbijaju novi prosvjedi, strategije nema. O hrvatskom političkom i gospodarskom kolapsu govori znanstvenik svjetskog glasa dr. Tonči Tadić. Doktorirao je iz fizike 1995. na institutu »Ruđer Bošković«. Od ožujka 1997. do lipnja 1998. bio je gost istraživač u Osaka National Research Institute u Japanu (ONRI-AIST) koji djeluje u sklopu japanskog Ministarstva vanjske trgovine i industrije, na japanskoj postdoktorskoj stipendiji STA. Znanstveni je suradnik instituta »Ruđer Bošković« i koordinator Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU). Član je Znanstveno-tehnološkog odbora Euratoma. God. 1992. bio je promatrač na izborima u SAD-u u Indiani te je proglašen za počasnog građanina Indianapolisa, Indiana, SAD. Od 2000. do 2008. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, gdje je izradio prijedloge za 94 zakona, među ostalim Zakona o sukobu interesa, Zakona o prijenosu vlasti i Odluke o proglašenju gospodarskog pojasa u Jadranu. God. 2008. utemeljio je Euromediteranski forum (EMEF), neovisni think-tank za euromediteranska pitanja sa sjedištem u Splitu. EMEF je od listopada 2012. član EuroMeSCo-a, tj. konzorcija od 64 think-tanka i instituta iz EU-a i mediteranskih zemalja koji za Europsku komisiju pripremaju studije o međunarodnoj politici na Mediteranu. Potpredsjednik je Hrvatsko-japanskog kulturnog i gospodarskog društva.

 

Nisu proučili sporazume o slobodnoj trgovini

- Hrvatska je u Europskoj Uniji. Jesmo li toga kao nacija svjesni?

DR. TADIĆ: Nismo svjesni! Hrvatska je u EU-u. No ta činjenica nije jasna ni političkoj sceni, ni ministarstvima, ni gospodarstvenicima. Politička scena i dalje se ponaša kao da nismo u EU-u, umjesto da počne promišljati političke poteze Hrvatske kao članice EU-a. Ministarstva su u čudu što smo u EU-u. Čudi ih kaos na granici kod Neuma - makar su se za to imali vremena pripremiti; čudi ih obilje materijala koje stiže iz Bruxellesa, kao i gomila tijela EU-a u kojima Hrvatska mora imati svoje predstavnike, i to ljude s jasnim stajalištima. Gospodarstvenici pak kukaju o gubitku tržišta u zemljama bivše SFRJ i maštaju o nekakvim balkanskim regionalnim gospodarskim integracijama, što je posve bedasto i politički neostvarivo jer mi smo članica EU-a, a zemlje jugoistočno od nas to nisu. Odgovorno tvrdim da nijedan od hrvatskih gospodarstvenika, niti HGK ni HUP nisu do ulaska u EU proučili Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju koje su s EU-om sklopile Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija i Albanija, a kojima se regulira slobodna trgovina EU-a s tim zemljama, što se odnosi i na Hrvatsku. Još je gore što nitko od spomenutih gospodarskih faktora u Hrvatskoj nije proučio sporazume o slobodnoj trgovini koje je Europska Unija sklopila s Turskom, Izraelom i arapskim zemljama na Mediteranu, a koji se sada odnose i na Hrvatsku.

Odmak Srbije od Republike Srpske

- Kakav bi trebao biti strateški pristup Hrvatske prema zemljama u regiji, a koji bi trebao biti prema zemljama članicama EU-a?

DR. TADIĆ: Kada će Srbija postati članica EU-a i hoće li to uopće ikad biti, za Hrvatsku je zapravo nebitno. No bitna nam je sudbina BiH-a, Crne Gore i Albanije. Crne Gore i Albanije zato što s njima dijelimo brigu o zaštiti i eksploataciji bogatstva Jadranskog mora. Na našoj obali i na njihovim obalama završavaju paneuropski prometni koridori, pa dugoročno možemo stvoriti zajedničku strategiju nastupa na mediteranskom i europskom tržištu pomorskog transporta. Sudbina BiH-a nam je posebno bitna jer o stabilnosti BiH-a ovisi gospodarska stabilnost Hrvatske. Zato bi, po mom sudu, kada je o Hrvatskoj riječ, ključni kriterij za početak pregovora EU-a sa Srbijom trebao biti jasan odmak Srbije od Republike Srpske. Odnosno, ako je Europska Unija postavila Srbiji odmak od Kosova kao uvjet za pregovore, onda bi Hrvatska trebala tome dodati svoj uvjet: odmak Srbije od Republike Srpske kao produkta velikosrpske Miloševićeve politike prema BiH-u. To bi smanjilo njihovu opstrukciju pretvaranja BiH-a u funkcionalnu državu.

Promišljajući svoju politiku prema BiH-u, Hrvatska ne treba zaboraviti ni činjenice da je Bosna i Hercegovina drugo najveće izvozno tržište za hrvatske proizvode (nakon Italije), da BiH može proizvesti više električne energije nego je njezino posustalo gospodarstvo može konzumirati, te da je BiH prometna spojnica istočnog Podunavlja s Mediteranom. Hrvatska s BiH-om dijeli granicu s više od 931 km, od kojih je svega 1% sporan, u području Neuma. BiH je država u kojoj je hrvatski narod konstitutivan, što se obično ističe kad ne treba a zaboravlja kad je potrebno! Sve to treba promatrati u novonastalim okolnostima hrvatskog članstva u EU-u: ne samo zato što će Hrvatska od svih članica EU-a biti najodgovornija za približavanje BiH-a prema EU-u, nego i zato što su svi Hrvati u BiH-u s hrvatskim državljanstvom sada de facto državljani EU-a!

Tko je od političara pročitao Lisabonski sporazum?

- Što sada učiniti, odnosno kako dalje?

DR. TADIĆ: Do 1. srpnja 2013. postojao je konsenzus svih političkih stranaka o potrebi ulaska Hrvatske u EU. Uostalom, to je bio program svih stranaka na hrvatskoj političkoj sceni od 1990. do danas. Tek nedavno se javilo nešto euroskeptičnih stranaka ili pokreta, ali ne zato što oni imaju neku iole jasnu viziju što bi Hrvatska činila izvan EU-a, nego zato što računaju uloviti dio glasova birača koji iz ovih ili onih razloga ne žele Hrvatsku u EU-u. Ukratko, do 1. srpnja hrvatska politička elita znala je što joj je cilj. No što je cilj 2. srpnja, tj. nakon ulaska u EU, to ne zna nitko u vrhovima hrvatske politike. Nego se »nabada«, točnije čeka se mig iz Buxellesa, dok Bruxelles čeka jasna hrvatska stajališta. Volio bih čuti odgovor Hrvatske vlade na niz posve jasnih pitanja. Je li nam cilj Europska Unija kao savez država (što je nekad bila, a za čime čezne Velika Britanija) ili Europska Unija kao konfederacija (što je sada, nakon usvajanja Lisabonskog sporazuma) ili Europska Unija kao Sjedinjene Države Europe (čemu teže Njemačka i Francuska)? Hoćemo li se držati tzv. tradicionalnih prijatelja ili ćemo voditi pragmatičniju politiku, tj. gledati najprije hrvatske interese, a ne zaštitu npr. njemačkih, austrijskih ili talijanskih interesa? Hoćemo li sklapati savezništva u tzv. slavenskom bloku na čelu s Poljskom ili ćemo se držati malih nacija, pa makar i izvan slavenskog bloka? Bit ću konkretan: Koliko je zastupnika u Saboru i ministara u Vladi doista pročitalo Lisabonski ugovor na kojem se danas temelji EU? Koliko ih je uopće pročitalo Sporazum o pridruživanju Hrvatske EU-u?

»Mi ne proizvodimo dovoljno«

- Po kojem modelu funkcionira Hrvatska i kamo je aktualna politika vodi?

DR. TADIĆ: Treba najprije sve podsjetiti da je cilj liberalnog kapitalizma za koji se Hrvatska odlučila 1990, a koji propagiraju uz manje varijacije i SDP i HDZ, profit poslodavca i rast GDP-a, a ne otvaranje radnih mjesta. Hrvatska je na istom pravcu razvoja svog gospodarstva kao Grčka i Španjolska. Dakle: uništi industriju - jer je tehnološki zaostala, nekonkurentna, nedovoljno profitabilna i ekološki štetna. Propagiraj turizam i trgovačke centre. Oslabi poljoprivredu. Uvozi energiju i govori o obnovljivim izvorima energije koje treba subvencionirati. I maštaj o razvoju gospodarstva na građevinarstvu, cestogradnji, turizmu, prometu i trgovini, a sve to uz pomoć europskih fondova i uz uvoz jeftine radne snage u turizmu i poljoprivredi. Pa završi na 25-postotnoj nezaposlenosti, uz rastući vanjski dug, pad kreditnog rejtinga i sunovrat gospodarstva. Poljoprivreda i ribarstvo, naime, znači seljake i ribare, ali seljake i ribare poduzetnike, a ne socijalne slučajeve. No znači i tvornice prehrambenih proizvoda, i one za preradu ribe koje smo mahom uništili, i trgovinske lance koji tu hranu plasiraju. Turizam, naravno, znači hotel, odnosno privatni smještaj. No znači i proizvodnju namještaja i ugostiteljske opreme, odnosno proizvodnju hrane. I tu je problem jer, za razliku od ostalih zemalja u okruženju, koje su se oporavile od krize i povećale svoj izvoz u oporavljene zemlje euro-zone, mi ne proizvodimo dovoljno.

Hrvatska je na putu tehnološkog zaostajanja

- Kada je zapravo uništena hrvatska industrija?

DR. TADIĆ: Uništenje hrvatske industrije nije od jučer. Ono je započelo 1980-ih tehnološkim zaostajanjem i nedostatkom novca za modernizaciju hrvatske industrije, a nastavljeno je 1990-ih ratnim razaranjima industrije jer je jedan od Miloševićevih ciljeva bio gospodarsko slamanje Hrvatske, koja je bila gospodarski div u bivšoj državi. Tome treba dodati gubitak dotada sigurnih tržišta u Istočnoj Europi, te činjenicu da je Hrvatska zbog rata bila nesigurna za strana ulaganja. Posebni dio priče su loše usmjerena strana ulaganja koja nisu išla u obnovu i razvoj proizvodnje u Hrvatskoj, nego u uslužni sektor - dakle trgovinu, turizam, telekomunikacije i banke. Hrvatska je od 1990. do 1998. primila tek djelić ulaganja u svoje gospodarstvo u odnosu na ostale tranzicijske zemlje. Od 2000. do 2010. u Hrvatsku je godišnje ulazilo prosječno milijardu eura stranih ulaganja, ali 80% toga je išlo u neproizvodne grane gospodarstva. Hrvatska je, uz Libanon, jedina zemlja na Mediteranu kod koje udio turizma prelazi 15% GDP-a. Za razliku od ostalih tranzicijskih zemalja, Hrvatska je danas deindustrijalizirana, a u proizvodnom smislu na putu tehnološkog zaostajanja. Zato će naš gospodarski oporavak biti vrlo spor.

Novi hrvatski identitet u EU-u

- Geopolitički se Hrvatska nalazi na vrlo važnoj poziciji, koliko to koristi?

DR. TADIĆ: Za razliku od Hrvatske, vanjska politika EU-a već jest i treba biti fokusirana na Mediteran jer budućnost EU-a, kao i budućnost Hrvatske, ovisi o stanju na Mediteranu. S druge strane, gospodarsko i političko povezivanje s EU-om je dominantni trend vanjske politike svih mediteranskih zemalja. »Arapsko proljeće« je pokazalo koliko je Mediteran blizu EU-a, odnosno u kojoj mjeri politička i gospodarska nestabilnost Mediterana može utjecati na EU - primjerice kroz pad izvoza i vanjske trgovine uopće, odnosno kroz rast cijene goriva. Čak se 75% vanjske trgovine EU-a odvija upravo s mediteranskim zemljama, a EU je dominantno izvozno tržište mediteranskih zemalja. Zato je posve krivo ograničavati Hrvatsku i naše izvozne mogućnosti samo na jugoistočnu Europu. Mediteran je poželjan kontekst za Hrvatsku i njezino gospodarstvo jer smo na tim tržištima bili prisutni više nego većina novih članica EU-a kroz međudržavnu suradnju Pokreta nesvrstanih.

Svaka od mediteranskih zemalja ima zaseban sporazum o slobodnoj trgovini s EU-om, koji se od 1. srpnja 2013. odnosi i na Hrvatsku. Njihovo proučavanje i korištenje u cilju pozicioniranja našeg gospodarstva na tim tržištima je prioritetni zadatak Vlade RH i HGK-a. Nužno je sklopiti trgovinske sporazume i formirati međuvladina vijeća za poticanje gospodarske suradnje sa svakom od mediteranskih zemalja. Hrvatska danas na to područje - od Turske do Mauretanije, s 280 milijuna stanovnika, s rastućim srednjim slojem i stopom rasta GDP-a 3 do 4 puta većom od EU-a plasira u prosjeku svega 2,6% svog izvoza. Hrvatska zato treba što prije početi graditi svoj novi, europski identitet: »članica EU-a s posebnom ulogom na Mediteranu« i »mediteranska zemlja s posebnom ulogom u EU-u«.

Bit je novoga hrvatskog identiteta u EU-u, dakle, postati »točka dijaloga« između EU-a i Mediterana. Hrvatska će, naime, biti prva zemlja članica EU-a s autohtonom Islamskom zajednicom, koja nije posljedica migracija iz Sjeverne Afrike ili Bliskog istoka. Pored toga, Islamska zajednica u Hrvatskoj posve je integrirana u hrvatsko društvo već skoro čitavo stoljeće, točnije od 1916. kada je Hrvatski sabor usvojio Zakon o izjednačavanju kršćana i muslimana u Kraljevini Hrvatskoj.

Dakle, umjesto »europskog zida« prema Mediteranu, Hrvatska treba postati »europski most« prema Mediteranu. Drugim riječima, za mediteranske zemlje Hrvatska treba postati »vrata za pristup u EU«. Dok za zemlje članice EU-a Hrvatska treba postati »vrata za pristup na Mediteran«. Naime, iako Hrvatska može relativno dobro proći u svim mogućim mediteranskim varijantama budućnosti, i za Hrvatsku i za EU i za Mediteran je najbolje ako su gospodarski i politički dobro povezani, s rezultirajućom gospodarskom i političkom stabilnosti na Mediteranu.

EU traži proglašenje gospodarskoga pojasa

- Kako se koristi Jadran i njegovo važno strateško blago, bilo da se radi o političkom, vojnom ili gospodarskom aspektu?

DR. TADIĆ: Jadran bi trebao biti ključna činjenica u svakom promišljanju budućnosti Hrvatske. Bez njega Hrvatska bi bila beznačajna srednjoeuropska zemlja. Uostalom, svi ratovi u ovom dijelu Europe u posljednjih 500 godina vođeni su radi ovladavanja istočnom obalom Jadrana, odnosno nadzorom pomorskog prometa u Jadranu. Površina sedam jadranskih županija, zajedno s teritorijalnim morem i otocima veća je od ostatka Hrvatske. Unatoč tome, nacrt Strategije nacionalne sigurnosti spomenuo je tek usput činjenicu da smo jadranska i pomorska zemlja. Na hrvatskoj obali Jadrana završavaju europski prometni koridori, ali još uvijek nemamo jasan koncept razvoja i uloge naših luka. Glede prometa između EU-a i Mediterana, one i dalje nastupaju zasebno, umjesto zajednički u klasteru. Još uvijek nismo izradili Strategiju zaštite svoga teritorijalnog mora, na što nas obvezuje i Direktiva EU o zaštiti morskog okoliša. Još uvijek nemamo plan razvoja kruzerskih luka, a bilo bi dobro da s Talijanima dogovorimo zajednički nastup na razini EU-a u vezi s plovidbom kruzera Jadranom i njihova ponašanja u lukama. I naravno, nismo proglasili gospodarski pojas u Jadranu.

Najnovija preporuka Europske komisije o potrebi proglašenja hrvatskoga gospodarskog pojasa u Jadranu dolazi točno 12 godina nakon što je o tome na moju inicijativu u Hrvatskom saboru prvi put provedena rasprava! Gospodarski se pojas, prema Konvenciji UN-a o pravu mora, uvijek proglašava jednostrano, a zatim se provode pregovori sa susjedima o kvotama za izlov ribe, do ekološkog maksimuma. Koliki je ekološki maksimum izlova ribe, to odlučuje zemlja čiji je gospodarski pojas, bila ona članica EU-a ili ne. Proglašenje gospodarskog pojasa nikada nije bilo protivno regulativi EU-a. Tako je Italija 2006. jednostrano proglasila i aktivirala ekološki dio svoga gospodarskog pojasa u Jadranu. Učinila je to i Slovenija, makar na to nema pravo, i to preko hrvatskog ZERP-a!

Ribolovni dio gospodarskog pojasa za zemlju članicu EU-a znači samo to da kvote za izlov ribe raspoređuje EK, a ne vlada dotične zemlje članice EU-a. Ponavljam, sve zemlje na Atlantiku i Baltiku imaju proglašene gospodarske pojaseve. Na Mediteranu od članica EU-a imaju ih i Francuska i Španjolska. Naime, EU želi bolju ekološku zaštitu mora uz svoje obale. Također, EU želi razumnu kontrolu i ograničenje ribolova.

Unatoč svemu tome, Račanova vlada odbila je proglašenje gospodarskog pojasa 2001. uz obrazloženje da bi to »narušilo ugled Hrvatske kao pouzdanog partnera i čimbenika stabilnosti Europe«. Nakon toga je 2003. proglašen ZERP, a Sanaderova vlada stalno je odgađala primjenu ZERP-a na članice EU-a, ali uz neviđenu političku bizarnost da ga ipak primjenjuje na svoje brodove i na sve brodove izvan EU-a. Sanader i Račan su tako pobijedili zdrav razum, ali i nacionalne interese!

Vlada treba zato odmah aktivirati ekološku komponentu ZERP-a. Zatim treba pokrenuti postupak utvrđivanja ekološki održivog maksimuma izlova ribe za svaku gospodarski važnu vrstu ribe u našem gospodarskom pojasu. Uz to, vlada treba zaštititi najugroženije dijelove mora, poput Jabučke kotline, i u tom području posve zabraniti ribolov, jer smo proglašavajući ZERP pred članicama UN-a preuzeli odgovornost za taj dio mora.

Činjenica da EK sada nastupa na posve drugi način prema Hrvatskoj navodi na dva jasna zaključka. Prvo, da je Hrvatska članica EU-a i da je nitko više ne može ucjenjivati s aktiviranjem ZERP-a. I drugo, da Italiji karte u EU-u ne stoje tako dobro kao prije 12 godina kada su počeli sa serijom pritisaka i ucjena preko EU-a radi našeg gospodarskog pojasa. Sve mogućnosti su nam dakle otvorene - bitno je samo da opet sami sebi ne zabijemo autogol.

Žurno vratiti mlade na otoke

- Dio priče o hrvatskom Jadranu jesu i naši otoci. Koja je njihova budućnost u EU-u?

DR. TADIĆ: Članstvo u EU-u, uz postojeći trend kupnje nekretnina na Jadranu, znači pretvaranje hrvatske obale i otoka u »Floridu EU-a«. Bitno će porasti broj imućnijih državljana država članica EU-a koji će svoje stare dane htjeti dočekati na hrvatskoj obali i otocima. To povlači sve veći broj njegovatelja, djelatnika koji skrbe o staračkim domaćinstvima, djelatnika službâ održavanja kuća i apartmanskih naselja, ali i djelatnika zaštitarskih služba te privatnih liječnika. To će dijelom produbiti socijalne razlike i dovesti do porasta kriminala. Ključni faktor rasta za otoke jesu brodske linije. U Hrvatskoj djeluje »Jadrolinija« i 12 privatnih brodara, pri čemu Jadrolinija ima koncesiju na 42 brodske linije, a privatni brodari na 14. No u Grčkoj su čak 64 brodske kompanije, u Italiji ih je oko 30.

Raseljavanje je bilo neizbježno

- Natalitet nam se neprestance smanjuje, godišnje je desetak tisuća umrlih više nego rođenih. Kako popuniti raseljena područja, posebno na otocima?

DR. TADIĆ: U svim državama EU-a prisutna je urbanizacija, tj. migracija prema gradovima. U svim pomorskim državama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, prisutna je migracije prema obalnim centrima u kojima će do kraja idućeg desetljeća živjeti četvrtina stanovništva Zemlje. Tim trendovima treba, naravno, dodati i ratom uzrokovane migracije u Hrvatskoj, kao i uništavanje gospodarske strukture Hrvatske u ratu i nakon njega. U Hrvatskoj su se tijekom Domovinskog rata poklopila ta dva trenda: želja za preseljenjem u razvijenije dijelove Hrvatske (za čim su težili i prije rata) i ratna razaranja od kojih su ljudi bježali, uz »privremeno« naseljavanje u ratom nezahvaćenim dijelovima Hrvatske koje im je omogućila država.

Naselje na otocima stagnira kada njegovi stanovnici u njemu ne mogu zadovoljiti sve svoje životne potrebe: opskrbu potrepštinama, zaposlenje, školovanje djece, zdravstvenu zaštitu... Nije cilj brzi katamaran koji vozi jednom dnevno, nego vrlo česta brodska veza, makar i sporija. Ako država ne potakne poduzetnike i vlastite službe koje mogu pružiti na samom otoku tražene proizvode i usluge, onda mora omogućiti što veći broj privatnih brodskih linija od otoka do kopna ili među otocima. Ako svega toga nema, otočno mjesto se gasi i odlaze svi koji imaju kamo otići, posebno mladi.